Vlastimir Pavlović Carevac ostao je upamćen kao jedan od najvažnijih čuvara srpske muzičke tradicije. Srbija se od njega oprostila 10. januara 1965. godine, kada je iznenada preminuo, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u kulturnoj istoriji.
Rođen 1895. godine u selu Carevac, po kojem je kasnije dobio i nadimak, još u ranoj mladosti pokazivao je izuzetnu ljubav prema muzici. Iako je završio Pravni fakultet u Beogradu i uspešno se bavio advokaturom, umetnost je bila njegova prava životna misija.
Posebno poglavlje njegovog rada vezano je za Radio Beograd, gde je u martu 1929. godine osnovao Narodni orkestar. U okviru prvog radio-studija nastao je čuveni Carevčev orkestar, sastavljen od ljudi različitih profesija — od lekara i arhitekata do sudija i samoukih muzičkih talenata. Upravo tu Carevac je postavio merila po kojima će se decenijama vrednovati izvođenje narodne muzike na radiju.
Insistirao je na tome da se muzika izvodi „srcem“, verujući da iskren osećaj mora nadjačati tehničku preciznost. Smatrao je da ista melodija mora imati drugačiji izraz u zavisnosti od prilike, što je često objašnjavao svojom čuvenom opaskom o razlici između svadbe i sahrane. Pevač je, po njegovom shvatanju, uvek bio u prvom planu, dok je orkestar imao zadatak da nenametljivo obogati pesmu.
Carevac je preminuo od upale pluća, a ispraćen je na večni počinak uz zvuke deset violina koje su izvele „Marš na Drinu“. Na njegovoj sahrani okupilo se više od dvadeset hiljada ljudi, što svedoči o poštovanju i ljubavi koju je uživao.
Sećanje na njega i danas živi — u njegovu čast u Velikom Gradištu se od 1995. godine održava manifestacija „Carevčevi dani“, a izdaje se i časopis „Carevčeva lira“, posvećen očuvanju narodne muzičke baštine.